Nikoga ja više ne priječim…niti da ide, niti da ostane. Ako im je dovoljno stalo, borit će se za mene, ma koliko ih ja tjerala. Ako me ne žele, neće ostati, ma koliko ih ja molila. Zato ne molim. Samo lutam između vlastite svjesnosti i vanjskog svijeta. Nepoznatog, dalekog…
Skupljam dijelove sebe i nosim ih u tami kako mi ih ne bi ukrali, kako ne bih ponovo izgubila sebe. Potrebna sam si. Zavila sam i dušu i tijelo u crno da bih sakrila ožiljke, kako svijet ne bi vidio…ne zaslužuju vidjeti…Nitko.
Ne traže me više. Ni ja njih ne tražim. Podijelila sam snove prosjacima, uz put…onima koji su mi zavidjeli na tuzi i na svijetu u kojem sam se smijala…lažno smijala da bih bila bolje, da ne bih svjesno trnjem vlastito srce probadala. Boljelo me.
Noću hodam ulicama sjećanja…blijedi…sve polako blijedi… Svaki osmijeh je za dva dalji. A tuga nadomak mene.
Pretvaram sve u staklo, u hladnoću i nedodirljivost. Ne želim da me oni dotiču, da pletu srčane mreže oko mene i vuku me natrag u ponor iz kog sam jedva ispuzala. Na koljenima…vratila sam se na koljenima, puna krvi, što vlastite, što tuđe. Prestala sam vjerovati onda kad su moju nadu poderali poput ispisanog papira i bacili je u vjetar. Tornado je sve odnio. I mene. I tebe. I nas. Nema ničega što je nekad postojalo…ničega što sam mislila da posjedujem i da je moje. Nema ni Sunca ni Mjeseca. Samo praznina. Bezglasna tišina grmi mojom dušom. Nemam kamo. Nemam kome. Ti si otišao, a ja sam ostala sama milujući tvoje otiske u blatu. Otiske nekoga ‘ko je među tisuću kamenih ljudi, bio čovjek. Bio si stranac koji je imao srce. Pravo…ne plastično i topivo, lako zamjenjivo. Ostala sam sama onda kad si ti pustio uže i vratio me u mrak. S tobom sam voljela mrak. Sada ga ne podnosim. Ni tišinu, ni smijeh, ni svjetlo…a tako mi je potrebno svjetlo…više od zraka koji udišem. Zapravo mi ni taj zrak ne treba.
Još uvijek šapatom zovem tvoje ime dok se zvijezde odbijaju o moje prozore i pečate nebeski svod. Razletiš se poput čestica pijeska i izgubiš u beskraju. Dižem kule i rušim ih, da ih ne bi drugi bombama laži raznijeli.
Tako ne volim veljaču. Ne volim gledati datume smještene u taj mjesec, iako je kratak. Svaki kraj…tad je dobio novi početak. Borim se sa sjenama, sa suzama…šutim da sakrijem tragove i ruševine u sebi. Zatvaram oči da mi se pogled ne razlomi poput leda. Svaki udah je hrabrost…borba s vjetrenjačama…bojni pohod…box meč. Svaki udah je ono što ne bi trebao biti.
Ako nastavim…izgubit ću.
Navikla sam na to da me vlastite riječi šamaraju, da se saplićem o svoje korake, da vrištim šutnjom…
Navikla sam lagati da sam dobro, da sam sretna…
A željela bih da mi netko pruži ruku, da me drži čvrsto dok vjetrovi slamaju oblake.
Željela bih da me netko zagrli dok promatram kišu kako siječe obzor.
Željela bih da čuješ sve ono što nikad nisam izgovorila jer zvuči suviše nestvarno…željela bih opet vjerovati u snove.
Iskra Glavak Šeperić, 15 godina, Hrvatska
