Da li da pišem o tebi? Ponovo… Zabrinjava me što uopšte postavljam sebi ovo pitanje. Toliko puta sam pisala i brisala da je čak i ovaj sastav deo teške i mukotrpne borbe. Ne znam da li uopšte treba opet da se svađam sama sa sobom i da sve ispisujem na papiru? Možda je bolje da je papir ostao netaknut i prazan… Pošto to nije, ipak ću se usuditi da opet probudim borca u sebi i izdejstvujem još jednu bitku.
Ti, kome sada ovo pišem si bilo najduže sa mnom. Nadam se da me nikad nećeš napustiti. Kao ni ja tebe. Sećaš se kada smo oboje bili istih godina? Ti si znalo sve, a ja ništa. Ipak, prošli smo kroz te trenutke. Sami. Potpuno sami, ti i ja. Onda sam ja naglo, neočekivano otišla i ostavila te. Moja ponašanja nisu bila u skladu sa tobom i onim što si ti osećalo. Znam da si želelo da ostanem pored tebe i bezbrižno se igram tvojim igračkama. Bezbrižno… Nisam mogla, nadam se da to znaš. Nisam mogla više da se penjem na tatina ramena i da tražim od deke da glumi mog konjića. Odrasla sam.
Znam da je to bilo naglo i prebrzo. Znam da me gledaš i da si srećno zato što ti nisi otišlo zajedno sa mnom. Možda me se nekad i stidiš…Nekad i plačeš umesto mene. Osećam to, ali kao odrasla to ne pokazujem. Ne znam da li su ti se sviđali svi moji momci, moje drugarice, drugovi, moji postupci. Verovatno jesu u početku, kao i meni. Posle si bilo ljuto i na mene i na sebe i na druge. Jer, kako su povređivali mene, tako su povređivali i tebe. Onda sam i sama ljuta na sebe, jer ko sam dovraga ja da donosim tako glupe odluke koje će povrediti i tebe. Ja jesam zaslužila da se osećam poraženo, ponekad bezvredno, izigrano… ti nisi.Jer, ti ne znaš. Ti si ono sve nevino, a ja? Dobro znaš da sam pravila greške. Praviću ih još. Ti se samo sakrij u neki kutak gde ćeš biti bezbedno. Jer mi trebaš…
Šta dalje da kaže devojka koja razgovara sa detetom u sebi? Zar to nije ogromna unutrašnja bitka? Toliko emocija me veže, toliko me tera da pobegnem. Nekad mi se plače, ali ne mogu. Nešto mi ne da. Nekad se zapitam: „Bože šta sam učinila da dobijem ovaj život kao dar? Ovaj prelepi život! Ovu prekrasnu šansu! Ove divne ljude oko mene…“ Onda moje misli iz svetlosti dana počnu da lete u bespuće svemira… Samo se izgubim. Padne mi neka tmina preko lica i srce počne anksiozno da lupa. Pitam se da li me misli ubijaju? Pitam se odakle odjednom toliki bes u meni. Pitam se: „Biti ili ne biti ili nas sve pobiti“. Ipak, ima to nešto u meni što brzo skloni tu mračnu zavesu satkanu od besa, uhvati me za ruku i zajedno se vrtimo gledajući u nebo.
Glorija Madžarac, 18 godina
1 comment
Glorija, divno pises. Nastavi i ne razmisljaj mnogo, samo pisi