Odrastanje je neminovno. Svakog stigne. Nekog pre, nekog kasnije. Često se odraste i preko noći. Nazor. Stigne te kad mu vreme nije. Uhvati kao drhtavica, groznica, u najsitnije sate, protrese te i ostavi tako malaksalog svitanju na ispovest. Još češće se odrasta noću. U mraku. Bez saveta, bez prihvatanja i podrške. Oni blagovremeno baždareni za život su malobrojna i povlašćena kategorija. Obično se iz dubka ide na preponaške trke, sa tablice množenja odmah na trigonometriju, sa pomoćnih točkova na autoput. Bez izbora budeš primoran da umeš, znaš i hoćeš. Ukratko, primoran da živiš.
Um
Ako trenutno čitate ovo znači da pre svega imate neke škole da umete da razaznate slova i da umete da koristite savremenu tehnologiju. Takođe znači da imate krov nad glavom i krevet gde da zaspite. Ako ovo čitate znači da imate ili kompjuter ili smartfon. Ili oba. Imate i pristup internetu, imate plaćen račun, i vrlo verovatno vam pretiče malo novca preko pomenutih troškova pa sebi možete da priuštite ovaj mali luksuz. Ako ovo čitate znači da imate vremena. I to slobodnog. Makar malo. A to je danas već veliki luksuz. Sve ovo nas trenutno sa 7 milijardi ljudi koliko ima na planeti svrstava u grupu od samo par miliona, a na lokalnom nivou, od 7 miliona Srba koliko ima u Srbiji, u grupu od samo par stotina hiljada duša.
Danas nije moderno iskazivati emocije jer ljudi to ne umeju da cene. Tako kažu neki. A ja izgleda genetskim kodom predodređen da budem kontraš kažem da se prave emocije ne mogu prećutati. Kad su prave one trče iz nas ka drugima jer im nije mesto u tišini, već u sreći koja proizilazi iz deljenja. Samo tada, u dvojstvu, u mnoštvu, imaju svrhu, jer niko nije srećan u samoći već samo kad sebe deli sa drugima.
Pusti da ti odsviram nešto na tastaturi, da ti pikselizovanom kičicom crtam slova po ekranu, da ti šapnem nešto iako sam bez glasa. Ne tražim to zato što imam mnogo toga da ti kažem, već zato što danas većina bira ćutanje i tišinu. Ja ne umem. Pogotovo ne pred zlobom i nepravdom koje vilene napolju. Danas ako ne kažeš ono što misliš, neko će ti reći kako moraš da razmišljaš, ako ne kažeš svoj stav glasno i jasno, neko će ti ga nametnuti, ako ne odbraniš svoju reč, neko će ti tuđe staviti u usta. Zato pišem.
Čuo sam odavno jednu izreku koja kaže „Ako u dvadesetim nisi lep, ako u tridesetim nisi pametan i ako u četerdesetim nisi bogat – bolje da nisi ni živeo“. Zaključak – bolje da je nisam ni čuo. Mislim da toliku glupost od tad pa do sad nijedna nova izreka nije nadmašila. Možda jedino ona „ko zna zašto je to dobro“…
Drago moje Ja,
Kako si? Dugo nemam nikakvih vesti od tebe, iako znam da si tu. Blizu. Nisam ti pisao skoro, mada vrlo često mislim na tebe, ali evo došao je trenutak.
Pre svega, dugujem ti najiskrenije izvinjenje što za proteklih četvrt veka toliko često nisam verovao u tebe, iako si mi bio iskren prijatelj. Zatim ti dugujem izvinjenje što sam bio povodljiv, što sam verovao više drugima nego tebi, što sam slušao ove laži spolja a što sam tebe koje si istinom vrištalo iznutra ućutkivao. Molim te izvini što sam te ostavljao da budeš samo, što sam lutao i nisam ti se vraćao, što si možda brinulo.
U životu retko kad sve ide po planu. Obično to što smo zaplanirali ili kasni kako bi nam čeličilo volju, ili iznenadi kako bi nam treniralo spremnost. Zato sam odavno prestao da planiram. I otkad ne planiram, mnogo se više osećam živim. Život je suviše kratak da bi se traćio živeći po planeru jer tada čovek živi kao da nikada neće umreti, a na kraju umre kao da nikada nije živeo.
Kao što mnoge na svetu život nije mazio, nije ni mene. Ali jesu ljudi. Ooo kako su to lepo radili. Nekad pogledima, nekad utehama, nekad dodirima, ali uvek iskreno. Pojavljivali su se kao po vojnoj komandi baš kad je najkritičnije. Kako su ta milovanja bila lekovita, spontana, ne tražeći ništa za uzvrat a dajući sve.
Svet odraslih je jedno veliko sranje. Svet odraslih je bojno polje na kom rikošetiraju sujete, gde pucaju nesigurnosti, gde se repetiraju greške a geleri povređenih srca lete na sve strane. Taj svet u kom žive zreli, punoletni i samostalni je ratište na kom se od ega i zla gine, ratište na kom ni najspremniji nikada nisu dovoljno spremni. Svet odraslih je rat u kom je nažalost sve dozvoljno.
Zastaje mi knedla pod adamovom jabučicom svaki put kada vidim koliko smo ljubav počeli da shvatamo crno-belo, a kako zlu umemo da dodeljujemo nijanse. Kao da ono nije uvek crno. Koliko smo se izgubili u lavirintu koji se zove planeta Zemlja i koliko smo kao ljudi uspeli da odemo od naše suštine.