Klinci pišu Proza

SVJEDOK SREĆE

Prva nedjelja zimskog računanja vremena dovukla je sa sobom vedro nebo i nemilosrdan vjetar. Oni su u kombinaciji i po dogovoru osiromašili gradske ulice koje su bile puste, izuzev poneke lutalice ili beskućnika koji je i po toj ciči prosio na ledenom trotoaru. Samo polutrulo lišće koje pleše u zanosu vjetra, hvata se u kolo i budi prašinu koja nam upada u oči. Vjetar je rezao do koske, koliko god bili dobro obučeni, njemu ništa nije predstavljalo prepreku. Uvijek pronađe neki tanani prorez na kaputu ili nam razbaca šal na dvije strane uspijevajući da nam se jezivo uvuče u kosti. Privijao sam svoj šal vratu što sam bolje mogao dok sam išao stepenicama do svog ulaza u zgradu. Ruke su mi, uprkos tome što sam nosio rukavice, bile grozničavo smrznute, toliko da sam jedva povukao vrata ulaza i obezbijedio lift. Dok je lift škriputavo jurio ka vrhu zgrade, pokušavao sam da utrljam malo toplote u svoje obraze i nos, međutim oni su i dalje bili promrzli i crveni.

Ovakvi dani su me uzbuđivali, osjećao sam se živim svaki put kada bi se vjetar dao u potjeru za gradskim lišćem.  Obično je to bio dobar period  i u mom poslu. Da li zbog mojeg raspoloženja ili vjerovanja da je to vrijeme u godini kao stvoreno za mene, ne bih znao. Onda kada rijetko kome šta polazi od ruke, kada su svi tromi i sputani hladnoćom koja ih drži prikovane za mjesto, ja sam lak kao pero koje se njiše na toplom povjetarcu života i ubiram sve radosti koje on može da mi da. To je činilo da se osjećam posebnim, sposobnim, samopouzdanim i, na neki način, srećnim. Moj posao, to je bio izvor moje sreće. Jedina radost za koju u životu znam jeste ona koju osjetim kada privedem neki slučaj kraju, taj trenutak kada pobjedonosno poentiram u svom izlaganju dok cijela sudnica trepti i u tišini prati svaku moju riječ. Nezaustavljivi adrenalin koji kola mojim venama dok posmatram sudijino lice, pokušavajući da odgonetnem njegovu odluku i potpuno ispunjenje kada presudi u korist mog klijenta, čine da mi usne svakoga dana zaigraju osmijehom. Lift je stigao, izlazim i činim zadovoljan iskorak van noseći strogo-poslovno svoju aktentašnu. Pred liftom, kao tuš hladne vode, u lice me je zapljusnuo prizor mladog, lijepog para i njihovo dvoje djece. Žena je pokušavala da ubijedi mlađu ćerkicu, predivne kovrdžave kose, da navuče svoju kapu boje nara, objašnjavajući joj da je napolju veoma hladno. Čovjek je držao sina za ruku i spremali su se da zakorače u lift kada sam izgovorio kratko: „Dobro veče“ i pojurio dalje pokušavajući da izbacim tu sliku iz glave.

Praveći se da ništa nisam vidio, u pokušaju da prevarim samog sebe, sa uzbuđenjem sam svojoj spremačici Mariji govorio o današnjoj pobjedi i svom velikom uspjehu. Gledala me je tim starim, mudrim očima koje kao da su znale sve moje muke i saosjećale sa mnom. Ipak, u dubini duše znao sam da jedva čeka da završim, isplatim je i pozdravim, jer je uopšte ne zanimaju moja svakodnevna trabunjanja. Pomislivši na to, ubrzo sam završio i otpratio je, zahvalivši joj se na tome što stan zaista sija. Otišla je srećna i zadovoljna jer je nisam mnogo zadržavao.

Ostao sam sam u svom ogromnom stanu, punom papira i sudskih izvještaja, knjiga i udobnih fotelja koje sam samo ja koristio. Obično bih uživao u svojoj posloženoj sreći, okupirao sebe poslom koji bi mi misli držao daleko od stvari koje me samo rastužuju i nagrizaju moje dobro raspoloženje. Međutim, ne mogu uvijek na sve da utičem. Ovaj susret pred liftom bio je jedna od tih stvari. Mlad par koji, vjerovao sam, nije imao više od trideset godina živi u mojoj zgradi već duže vrijeme. Od njihovog dolaska posmatrao sam kako im porodična sreća raste i razvija se u jednu od onih koju danas rijetki imaju. Ponekad, sjedeći na svojoj terasi duboko zamišljen, primijetim mladi par kako provodi slobodno vrijeme sa svojom djecom u parku pred zgradom, i zavidim im, iako to ne želim. Bili su to mučni momenti za mene, a opet nisam mogao da ustanem sa te stolice i odvojim pogled od njih. Imao sam potrebu da, makar izdaleka, budem svjedok ljubavi ako već ne mogu da živim okružen njome. Od svog djetinjstva sam tragao za tom ljubavlju i uvijek je pronalazio na pogrešnim mjestima. U početku je bila svugdje: u knjigama, Suncu, staroj očevoj violini, dugom drvoredu kraj porodične kuće, dašku vjetra; a onda sam shvatio da je nema na najvažnijem mjestu- u mom srcu. Volio sam sve oko sebe: prirodu, ljude, životinje, ali volio sam ih glavom, zbog njihove ljepote, vrijednosti i iz jednostavne potrebe da u svemu pronalazim nešto vrijedno hvale i pažnje. Međutim, nikada nisam našao osobu koju bih volio onako svim srcem, zbog njene suštine, dobrih i loših strana, onakve kakva jeste. Uvijek sam težio da idealizujem ljude što me je često dovodilo do onog dijela priče kada se sve iluzije razbijaju poput ogledala.

Fotografija: Igor Morski

Fotografija: Igor Morski

Nakon nekoliko razočaranja, moj život se pretvorio u stakleno zvono u kojem sam; sve vidim, čujem, ali nikome ne dam da mi se približi, niko ne smije kročiti u moj svijet, u moje zvono. Kako su godine prolazile, postajao sam sve zatvoreniji i povučeniji, ta možda ja nisam stvoren za svijet u dvoje, za ostvarenje te nikad dokučene niti koja spaja dva bića. Možda je nekima od nas jednostavno suđeno da hodimo nekim vijugavim, trnovitim stazama, sami, dok naše sjenke rađa sjaj nekih drugih zvijezda. Potpuno sam se posvetio poslu u kojem sam oduvijek pronalazio spas. Ali ovoga puta, posao nije predstavljao samo strast i način da za sebe stvorim lagodniji život, već i bijeg od svakodnevnih misli koje me neumorno progone. Život mi se sveo na brojna putovanja, seminare, ručkove s prijateljima koji to i nisu bili, bilo koje aktivnosti koje bi me držale dalje od praznine stana, njegove zjapeće tame i duboke tišine koju bi presijecalo samo okretanje stranice neke stare knjižurine za koju nikoga više nije ni briga. Kada sam shvatio da ne mogu zauvijek izbjegavati suočavanje sa četiri hladna zida, trudio sam se da što bolje popunim prazninu svog životnog prostora nadajući se da će to smanjiti prazninu u mom životu. Formirao sam prilično bogatu biblioteku na kojoj bi mi mnogi pozavidjeli. Iako je meni odmalena bio san da imam sopstvenu biblioteku, danas na ovaj moj poduhvat gledam s blagim prekorom, jer se u njoj nalaze knjige koje se vjerovatno nikada neće susresti s mojim pogledom. Sve zidove sam prekrio umjetničkim slikama, od pejzaža, portreta, slika mrtve prirode, kao i moderne umjetnosti, pa opet one nisu pomogle da moj život dobije koju boju više. Napunio sam stan cvijećem ali moja nepažnja je doprinijela njegovom uginuću, zbog čega sada uistinu žalim. Čak ni lampe koje sam postavio u svaki kut svoga stana nisu pomogle da se otrgnem od tame koja se vremenom sve više uvlačila u moju dušu.

Smatram sebe upornim čovjekom, ali su me okolnosti naučile da postoji nešto još upornije- život. Nisam ni osjetio trenutak kada sam se pomirio sa svim tim, tišina je postala moja potreba, tama najbolji prijatelj, a praznina pojam koji označava nešto konačno, nepromjenjivo. Sudnica je postala drugi dom, čak mjesto u kojem sam se osjećao prijatnije nego u vlastitoj kući. Vremenom se izgubila misao o nedostatku sreće koji sam pokušavao da nadoknadim zatrpavanjem papirima i prašnjavim knjigama. Samo katkad bi me koji srećni par podsjetio na sve ono što sam mogao da imam da sam malo više žudio za ljubavlju, a malo manje za karijerom. Međutim, vremenom sam naučio da uživam u tuđoj sreći i danas to u meni izaziva samo osjećanje spokoja. Večeras je ovaj par u meni probudio duboko zakopane emocije koje su već mjesecima pokušavale da izrone na površinu, da mi pokažu ono šta sam mogao biti, a šta sada jesam.

Večeri sam provodio svirajući violinu, čitajući knjigu a često sam posao donosio kući. Naučio sam da živim sa svojim bolom i da ga vremenom prevaziđem. Samo bi u hladnim zimskim večerima poželio da s nekim pijem čaj uz titravu vatru kamina, dok napolju pada snijeg i zavija vjetar. Često sam razmišljao da li sam napravio loš izbor u životu. Da li bih bio srećniji da sam neki obični pisar sa skromnom platom, ali toplom kućom i dječicom koja bi me dočekivala? Vjerujem da bih, jer je čovjekova najveća kazna samoća. Saznanje da ću jednoga dana otići sa ovoga svijeta i da neću imati nikoga ko bi za mnom pustio iskrenu suzu ili makar naslijedio sve ono što sam mukom stekao, svakim danom me sve više muči. Svi smo posebni, svi imamo različite potrebe i želje, pa nas život u skladu s tim odvede na različite staze koje su često one kojima nismo željeli ići. To je nešto na šta ljudi, koliko god sami birali svoju sudbinu, ne mogu da utiču, već je najbolje da se što prije prilagode nametnutim okolnostima. Na pravac i kontinuitet života niko ne može da utiče. On  teče bez prekida i ima jedan jedini, istiniti ishod – smrt.

S čašom vina u ruci odšetao sam do balkona, pogledao kroz staklo roditelje i njihovu djecu kako razdragano drže svoje kapice dok vjetar surovo huji i zviždi gradskim ulicama. Kroz klupko osjećanja isijavala je jedna posebna nit, jedna misao koja mi je pritiskala dušu ali i ulivala neku neobjašnjivu nadu u bolje sjutra. Sreća je nešto poput gline koju na početku života svi dobijamo na dar, da je oblikujemo po svojoj zamisli, da svakoga dana u nju urezujemo svoje želje, nade i snove. Možda je ovaj oblik upravo onaj koji meni najviše odgovara, možda se njegove konture najbolje uklapaju u okvir mojeg života. A možda sada samo zavaravam sebe, obuzet sopstvenom tugom i prazninom. Ko će znati, osim Boga, za čim vene ljudska duša i šta je našem biću zaista potrebno? Ko će znati, osim Boga, šta nam donosi novi dan?  Šta skriva  sledeća misao?  Šta nas čeka na onoj strani nebeskog svoda?

Nikolina Tomović, 18 godina, Podgorica

You Might Also Like

1 Comment

  • Reply
    Nataša Gajić
    08/10/2016 at 21:59

    U ljudskoj prirodi je da žudi za onim što nije; ili možda prokletstvo, ko će ga znati, i tog čovjeka… njegovu suštinu bića koje vječito- pati.

  • Leave a Reply